Đorđe Balašević

Na Bogojavljensku noć
Peku se kesteni lome se pogače
A venci smokava i praporci se pokače
U prednjoj sobi mog baće
To je već navike moć
Bez slova poziva, društvo se sastalo
Pod istom ikonom, za crnim švapskim astalom
Što pamti svadbe i daće
Redak sam gost u starom kraju
Al’ znam šta misle i u snu
Eh, i oni mene, kanda, znaju
Jer, čak ni pripiti, ni da pomenu nju.
Čudna je zverčica strast
Od one ljubavi, zbog glupe svađice
u buri ćutanja potonule su lađice
I minus, na kraju salda
Da l’ grom odabira hrast
Ili se to, pak, hrast munjama nametne?
Za to baš nemam reči Bog zna kako pametne
To je ta sudbina, valda.
Bila je moja zlatna šansa
A tek sam načeo svoj krug
moj mali verni Sančo Pansa
Moja ljubavnica, saborac i moj najbolji drug.
Oni ne pričaju o njoj
A ja se ne raspitkivam
Ukrstim politru i noć
I tu i tamo na taj krst se prikivam
Već me i Dunav pretiče
Moja me senka spotiče
al ništa me se ne tiče
I malo šta me pomera i dotiče
Sem, možda nje.
Kad đavo precepi špil
Sve krene naopako, svale se vanglice
Zadrema kum, il’ nešto nisu ove “London štanglice”
Ko kadgod, u doba slavna
Pogrešno uklopljen stil
Kinesko posuđe, salvete heklane
Model iz izloga, a cipele od preklane
No rizling sve to poravna.
Već me Dunav pretiče
Već me senka spotiče
Ništa me se ne tiče
Ništa me ne dotiče
Već me Dunav pretiče
Već me senka spotiče
Ništa me se ne tiče
Ništa me ne dotiče.
Nikad ne pričaju o njoj…
