Odlomak
Ivo Andrić
Žene, ja ne zna kome te vi bile blaga kiša jutrnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko vaših bijelih telesa pjeni se bučni život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
Tu mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne, vaš je glas još u bilu krvi moje. S čega mudračeve oči mute i vetačke usne blijede?
Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo u radu da te zaboravimo- gle!-na svim našim djelima tanke vijugaju linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta.
Šta znači talasava linija vašeg tijela? I ta nijema, bijela, raspijevana ljepota, koju namerno lovimo kao djeca leptira, a ona nam naizmjence, ili zadaje bol ili se pretvara u gorčinu?
Žene, u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad srećnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prslo u parčad.
